Švicarska bi uskoro mogla početi isplaćivati svakoj odrasloj osobi (bez obzira da li radi ili ne) plaću od preko 2000 dolara mjesečno (pola njihove prosječne plaće), utemeljeno na ideji da će njihovi građani imati više vremena posvetiti se stvarima za koje su istinski zainteresirani, umjesto trošenja većine svog vremena brinući o tome kako će preživjeti, budući da mnogi pojedinci s pripravničkim pozicijama na poslu teško mogu zadovoljiti svoje potrebe. Inicijativa ovih prihoda osigurava svakom švicarskom državljaninu plaću koja pokriva troškove života, tako da uvijek može preživjeti bez osnovne financijske brige. Iako ideja na prvi pogled izgleda fantastično, gotovo utopijski, dio uglednih svjetskih stručnjaka socijalne politike tvrdi da je izvediva!
Mjesečni dohodak od 2.500 franaka će na kraju iznositi ukupno 30.000 švicarskih franaka godišnje. Statistički podaci objavljeni od strane Europske unije iz 2002. godine pokazuje da je Švicarska treća najskuplja zemlja za život u Europi, nakon Norveške i Islanda. U Švicarskoj trenutno živi oko 8.02 milijuna ljudi, što je ekvivalent velikim gradovima poput San Francisco Bay Area koji broji 7.15 milijuna. Oni plaćaju posebno visoke cijene za hranu. Osnovne komunalije (struja, grijanje, voda, smeće) koštaju oko 200 franaka mjesečno, a prosječni najam jednosobnog stana u centru grada iznosi oko 1.400 franaka.
Što zaista želite raditi?
“Zamislite da vam nakon rođenja društvo kaže ‘Dobro došli, biti ćete zbrinuti pa vas pita što želite učiniti sa svojim životom, što je vaš poziv? Zamislite taj osjećaj, to je posve druga atmosfera ” – govori Daniel Straub, suosnivač Basic Income Initiative.
Parlamentu je predočena peticija koju je potpisalo više od 100.000 ljudi, u kojoj je predloženo da svaki građanin, bez obzira radi li ili ne, dobije mjesečnu plaću od 2.500 švicarskih franaka. Kako bi obilježili taj dan, 8 milijuna franaka u kovanicama od pet centa su dostavili na trg u kamionu i rasuli ih ispred švicarskog parlamenta u Bernu, a okupljeni pristalice raširili su novčiće pomoću lopata.
Prosječan radnik u restoranu brze hrane u SAD-u zaradi oko 1500 $ mjesečno. Sve manje od tog određenog iznosa od 2.500 franaka, smatrati će se nezakonitim, čak i za ljude koji rade na najniže plaćenim poslovima.
Datum za glasovanje se tek treba potvrditi, međutim, moglo bi se održati prije kraja ove godine, ovisno o odluci švicarske vlade. Ekonomisti su izračunali da bi novac koji Švicarska sada daje za socijalnu zaštitu činio tek oko 45 posto potrebnih sredstava da bi se svakom punoljetnom građaninu isplaćivalo 2500 franaka mjesečno, a djeci po 1800 franaka, kao što je to inicijalni prijedlog. Ostatak bi se morao namaknuti povećanjem poreza, prvenstveno onima s većim plaćama, što će mnoge odbiti od podrške referendumu.
Je li ovaj model moguć samo zbog toga što Švicarska ima mali broj stanovnika i impresivnu dobit banaka?
Ovaj novi sustav će prisiliti poduzetnike da svojim radnicima isplate određenu plaću, bez obzira vrijedi li njihov rad manje od ugovorenog iznosa. Ta ideja ima za cilj povisiti minimalni životni standard i to je vrijedno divljenja. No, to bi moglo potaknuti poduzetnike da svoje tvrtke presele negdje drugdje, negdje gdje imaju više slobode nad odlukom koliku plaću će isplatiti.
Naravno, to bi također značilo da ne bi dobili dio od Švicarskog tržišta. S druge strane, novi prihod također može namamiti nove poduzetnike u zemlju s ciljem privlačenja tih novih potrošača.
Stopa nezaposlenosti trenutno iznosi 3 posto u Švicarskoj. Švicarska je nedvojbeno jedna od najstabilnijih ekonomija na svijetu. Država je izgradila reputaciju kao zemlja čije je zakonodavstvo jedno od najprilagođenijih poslovnom svijetu i naklonjeno prema stranim ulagačima.
Hoće li ova mjera donijeti veći protok novca, stavljajući likvidnost u ruke onih koji su skloniji vraćati ga natrag u gospodarstvo, ili će otjerati ulagače i izazvati švicarsko gospodarstveno spoticanje?
Ozbiljna ideja koja ima puno poklonika
Aktivna inicijativa bezuvjetnog temeljnog dohotka, koji bi bez ikakvih preduvjeta dobivali svi građani neke države, datira iz polovice prošlog stoljeća i nije potpuna avangarda: iako BTD još nije uvela ni jedna država svijeta, ta ideja ima brojne poklonike te se predaje u sklopu socijalne politike i na hrvatskim sveučilištima.
Sama ideja potječe još s kraja 18. stoljeća od američkog političkog aktivista i revolucionara Thomasa Painea, koji je tvrdio da je jednakost moguće postići redistribucijom resursa na način da država svakom građaninu plaća kapitalnu rentu kada postane punoljetan. Među zagovornicima je i Milton Freedman, najveći ekonomski zagovaratelj slobodnog tržišta u prošlom stoljeću, na čijim idejama počivaju ekonomije razvijenih zemalja Zapada. U svojoj posljednjoj knjizi “Where do we go from here: Chaos or Community” objavljenoj 1967. godine na uvođenje zagarantiranog prihoda pozvao je Martin Luther King, a već 1968. godine 1200 američkih ekonomista potpisalo je peticiju administraciji u Bijeloj kuću kojom traže da se sustav garantiranog prihoda odmah uvede. Među potpisnicima je bio i makroekonomist Paul Samuelson, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu iz područja ekonomskih znanosti.
Jedan od najutjecajnijih zagovornika BTD-a u Njemačkoj je Gotz Werner, osnivač, suvlasnik i bivši glavni direktor specijaliziranog maloprodajnog lanca DM. Werner se već deset godina na Sveučilištu u Karlsruheu bavi poduzetničkom ekonomijom, a poslovna filozofija DM-a i natprosječne plaće koje daje u sektoru trgovine bazirana je na njegovom uvjerenju da bi ljudi trebali biti financijski neovisni da bi u poslu bili uspješniji, ako je moguće neovisni i od poslodavca kad je riječ o osnovnim potrebama.
Zagovornici tvrde da je to pravedna ekonomska nužnost kojoj osnovni cilj nije samo iskorjenjivanje siromaštva, već i ukidanje svake povlaštenosti i uspostava odnosa jednakosti države prema svakom građaninu bez obzira na njegove karakteristike – imovinu, prihode ili radni status.
Na razini cijele EU?
Institucije EU razmatraju uvođenje BTD-a na razini cijele Unije. Potrebno je skupiti potpise milijun Europljana, pri čemu svaka članica ovisno o broju stanovnika treba prikupiti određeni broj potpisa, a zadani prag mora biti prijeđen u najmanje sedam zemalja.
Hrvati bi – podijelimo li 68 milijardi kuna, koliko godišnje iz proračuna izdvajamo za socijalnu zaštitu, s brojem stanovnika, odnosno poigramo li se s varijantom da se sve socijalne naknade ukinu te se novac prenamijeni i isplaćuje kao BTD – dobivali 1324 kune mjesečno!
Dakle, svi bi radili kao i što danas rade ali bi svi imali za osnovnu egzistenciju. Vjerovatno bi bilo puno manje nezaposlenih, pošto bi se time oslobodio kreativni i poduzetnički potencijal ljudi koji su primorani raditi posao koji im nije struka ili ih ne zadovoljava, a moraju ga raditi da bi preživjeli.
Možda bi mladi ljudi birali buduće obrazovanje s više kreativne slobode.
Većina bi radila isto kao i danas ali bi se poslodavci odnosili bolje prema radnicima jer radnike više ne bi mogli ucjenjivati da će ostati bez kruha po uvjetima koje oni diktiraju.
Minimalna egzistencija bi bila osigurana ma kolika ona bila. Ne bi bilo toliko prosjaka, socijalnih slučajeva, birokracije u socijalnim službama, mirovinskom, prevara i svega drugog što proizlazi iz birokracije.
O ovom treba ozbiljno razmišljati, a ne odmah spominjati one koji zbog ovoga kao neće raditi – jer oni i danas ne rade i najvjerovatnije neće nikad ni raditi.
Temeljni dohodak znači nestanak onog bazičnog egzistencijalnog straha i podršku ideji da razvijamo (bez straha) naš pravi potencijal, kreativnost, poziv i strast.
Svaka država ima dovoljno novaca za ovako nešto samo onda više neće biti onih kojima se može manipulirati – jer sit čovjek je čovjek koji razmišlja svojom glavom, a praznog stomaka nitko ne može imati tu slobodu misli i odluke.
Želi li ijedna vlada na svijetu građane kojima ne može manipulirati na bilo koji način? A svi znamo da je najlakši način manipulacije – strah za osnovnu životnu egzistenciju.
Reference:
exposingtruth.com
jutarnji.hr
0 komentari:
Objavi komentar